Saru sam dobila kao rođendanski poklon od drugarica. Bila je divno i
veselo štene, odmah se adaptirala na okruženje i vezala za sve članove
porodice. Tata (Borisav Stanković, moj tata, u daljem tekstu, Tata)
je, pošto je oduvek želeo da ima boks i kućicu za psa u dvorištu istog
dana to za nju i napravio ali ona je imala slobodu da bira gde će da
bude, tako je i danas. Ona je sada jedna sredovečna dama, Erdel
terijer, zdrava i srećna. Svi je volimo i brinemo o njoj kako najbolje
znamo. Mama je hrani, tata se igra sa njom a ja je šetam i dajem joj
veliku slobodu, jer znam da je, kao i ja, voli. Moja priča, priča o
posebnom prijatelju, koji svojoj porodici brigu uzvraća na najbolji
mogući način zaslužuje da bude pročitana. Verujem da će svako ko
razmišlja da li treba ili ne treba da kupi/udomi psa čitajući je da
napravi pravi izbor. Kao dijabetičar, povremeno imam hipoglikemije
(nizak nivo šećera u krvi) i već godinama, oduvek, kada se to desi u
toku noći, moja Sara uđe u moju sobu (još kao mala je naučila sama da
otvara vrata pa može da uđe u bilo koju prostoriju u kući i dvorištu)
njuši me i gura glavom da bih se probudila. Na TV-u sam videla
nekoliko reportaža o takvim psima, ali u mom slučaju, to nije išlo
dalje od porodice jer smo sve nekako prihvatali "zdravo za gotovo".
Moji roditelji su, štaviše, takvo njeno ponašanje pripisivali slučaju.
Događaj od pre dve godine, uverio ih je, konačno, da ona zna kada neko
od nas nije dobro. Tata je, naime, 7. maja 2009. godine, oko tri
popodne, baš neposredno pošto je mama otišla na posao, pretrpeo
moždani udar. Bio je sam u kući i u pokušaju da nađe telefon, pao u
hodniku. Sara je dotrčala sa dvorišta, počela da ga njuši i liže po
licu, da cvili. Ne znam da li joj je to bila namera, tek, održala ga
je pri svesti, što je krucijalni momenat. Tata ju je uhvatio za
ogrlicu i ona ga je izvukla napolje, na terasu. Tada je počela da
laje, zavija i cvili kao nikad do tada, da na taj način doziva
komšiju. Komšija (Pera) je, pošto već poznaje njen lavež, pretpostavio
da nešto nije u redu, došao i pozvao Hitnu pomoć. Tata je za manje od
sat vremena bio na Urgentnom centru pod terapijom. Lekar je rekao da
mu je to što je ostao pri svesti i što je terapiju primio za menje od
sata spasilo život. Da nije bilo Sare, prva osoba koja bi ga našla
bila bi mama, i to oko ponoći. Ni sada mi nije jasno kako je znala
šta treba da uradi. Ona je najbolji i najverniji prijatelj i naša
ogromna ljubav. Ona je zaista poseban pas.
Jelena Kolev
Priča o posebnom prijatelju
Saru sam dobila kao rođendanski poklon od drugarica. Bila je divno i veselo štene, odmah se adaptirala na okruženje i vezala za sve članove porodice.
Priča o Belki
Pas,kao čovekov najbolji prijatelj,ima i sličnu sudbinu čovekovu.Nekog maze,paze,lickaju,sređuju nokte i frizuru,vode redovno na veterinarske preglede,a nekog jednost...
VIŠEDa li danas idem kući?
"Doneli su me kući, ušuškanog u naručju. Mazili su me, smešili mi se i govorili da sam sladak....
VIŠEPriča o jednom psu
Ovo je stvarna priča o jednom psu. Volio bih vam reći koje pasmine, koliko je bio star i te sitnice, ali ih ne znam. I nitko ih ne zna. Živio je u svojoj pasjoj kućic...
VIŠE