Ovo je stvarna priča o jednom psu. Volio bih vam reći koje pasmine, koliko je bio star i te sitnice, ali ih ne znam. I nitko ih ne zna. Živio je u svojoj pasjoj kućici kraj ograde, u dvorištu neke stare polu-gluhe i polu-lude udovice. Kad kažem «živio u kućici», mislim to doslovno, jer nitko ga nikad nije vidio izvan te kućice, samo čuo. A lajao je na sve. Prolaznike, automobile, ptice, Mjesec…Tko zna čega se bojao i zašto nije izlazio. I tko zna kakva je slika bila u njegovoj psećoj glavi. Slika hrpe klinaca kako ga gađaju kamenjem, slika lude gazdarice koja ga tuče štapom…A lajao je neprestano. Po danu, po noći, po kiši, po snijegu…Šćućuren i skriven u najtamnijem kutu te, tri broja prevelike kućice, i samo bi podrhtavanje lanca kojim je bio vezan, i njegov lavež, bili dokaz njegova postojanja. I tako godinama… Postao je i legenda.
Poput čudovišta iz Loch Nessa. Dok bi se jedni kleli da su ga vidjeli, drugi im nebi vjerovali.
I tad je Sudbina, po tko zna koji put, pokazala da ima čudan smisao za humor. Nedaleko od tog dvorišta nalazila se lokalna birtija. Neki tip koji je cijelo popodne proveo za šankom, s povećim brojem promila alkohola u krvi , izgubio je kontrolu nad upravljačem svog kombija i probio ogradu, naletio na kućicu i zgazio psa.
Tad su ga prvi put i vidjeli. To malo izgladnjelo, žuto klupko dlake i kostiju, jer njegova luda gazdarica nije puno brinula o njemu. Očevici kažu da nitko nije obraćao pozornost na vozača, nego su svi gledali u tog malog psa i govorili; To ti je sudbina!
I stvarno, što je Sudbina time htjela reći?
~ Ma koliko se skrivali, pazili i čuvali ,vaš Usud će vas stići!~
Ili je možda htjela poručiti nešto drugo?
Ili možda ništa. Već se samo, na njoj svojstven način – našaliti.