OGLASI Najnoviji

Razno

Godina jubileja - FCI 1911-2011.

Godina jubileja - FCI 1911-2011.

U godini jubileja… 1911-FCI-2011 Kao i danas, kinologija je i tada imala „dobro obaveštene“. Jedni su „znali“ da je karantin uveden da „kruna“ sačuva blistavost rasa svojih pasa (besnilo je navodno bilo sekundarno), dok su pak drugi „dobro obavešteni“ govorili da je karantin uveden da ih „naši“ ne tuku na njihovom terenu.

„Ljudska vrsta je usamljna na ovoj planeti – od svih živih bića savez su sa nama sklopili samo psi“. – Maurice Polydore Marie Bernard Maeterlinck (29.8.1862 – 6.5.1949) belgijski (frankofonac) dramski pisac, pesnik i esejist.


Lepota, gracioznost i raznovrsnost pasa ponosno izlaganih izazivala je pažnju javnosti. Vlasnici i prvi odgajivači su težili ka boljitku i standardizaciji svojih „grla“. Zapisujući geneologiju svoji pasa u prve rodovne knjige pokušavali su održati čistotu rase. „Nove“ rase su se takođe počele javljati a i sviđati javnosti. Počeli su polako nicati i kinološki klubovi. U prvo vreme u srcu Evrope a kasnije širom zemljine kugle.
U stvari sve je počelo da se uklapa u jedan „kinološki mozaik“ početkom 20. veka kao rezultat fenomena svetskog interesovanja za rasne pse. Sama činjenica da je do kinološkog organizovanja došlo, još  jedan je dokaz univerzalne čovekove ljubavi prema psima. Sa druge strane podatak da je organizacija nastala od država koje baš u to vreme nisu bile u ljubavi govori u prilog da ni ratovi ni krize nisu mogle stati na put nepokolebljivoj posvećenosti ljubitelja pasa.
Osnovanje Kinološkog saveza Velike Britanije 1873. godine, dalo je ideju ljubiteljima u okolnim zemljama da osmisle i organizuju slične organizacije. Tako su nastajali i prvi nacionalni klubovi u Belgiji, Francuskoj i Nemačkoj. Ali nije sve išlo baš kao po loju. Skoro sve rase razvijale su se iz specifičnih okolnosti pa su tako u Nemačkoj delegati iz raznih multiregionalnih klubova u Hanoveru 1880. godine stvorili rodovnu knjigu i usvojili međusobno prihvatljiva izložbena pravila. Prvi tom, nemačke rodovne knjige sastojale su se od 334 psa, uključujući veliki broj britanskih setera i poentera.
Rase pasa iz Britanije bile su duboko poštovanje širom Evrope i sveta. Na prvim izložbama one su dominirale po brojnosti što je sa druge strane uzrokovalo donekle podrugljiv stav prema rasama iz drugih zemalja.
U poslednjoj četvrtini 19. veka, broj stanovnika Berlina, Pariza i Hamburga dostigao je broj stanovnika britanskih velikih gradova. Ekonomski razvoj je učinio da se i nekoliko „evropskih rasa“ domogne „dobrog glasa“. Ovi gradovi su bili redovni domaćini izložbi pasa u tom periodu a jedna od najvećih izložbi organizovana je u Parizu u maju 1863. Sistematičnost u povoju i velika raznovrsnost razreda bili su „krivci“ što su nastupile sve popularne rase ali i jedinke koje su iole ličile na pse pa su tako registrovani razredi „Pasa koje čovek nije ukrotio“ i „Pasa koji postaju divlji“.  Međutim, vrlo brzo je usvojena shema u skoro svim savezima da se rase podele na sportske i luksuzne (nesportske). U obema je permanento rastao broj.
Izložbe „na kontinentu“ okupljale su sve veći „kosmopolitski miks“ izlagača. Jednim dobrim delom zbog toga što mnogi „ponosni“ Britanci nisu hteli da se takmiče u razredu „stranih pasa“ koji su bili prepuni od švedskih biglova, kineskih pasa raznih rasa, japanskih pugova, persijskih hrtova, dinga, francuskih baseta. „Proizvod“ modernog organizovanja bio je i razred „Strani psi“ u kome su bili uvršćeni svi razni psi koje domaćin-kinološki savez nije priznavao i gde su bili podeljeni jedino po polu.
Pre primene restriktivnih karantina 1901. bilo je relativno jednostavno putovati sa psima na britanska ostrva. Kao i danas, kinologija je i tada imala „dobro obaveštene“. Jedni su „znali“ da je karantin uveden da „kruna“ sačuva blistavost rasa svojih pasa (besnilo je navodno bilo sekundarno), dok su pak drugi „dobro obavešteni“ govorili da je karantin uveden da ih „naši“ ne tuku na njihovom terenu.
Blagovremeno inforimsanje o rasporedu manifestacija kao i o novim rasama čija je popularnost preko noći rasla stizale su iz časopisa  Chasse et Peche, Der Hund i Sportsworld. Završetak veka bio je početak i ubrzanog razvoja železničkog transporta koji je dramatično unapređen u brzini, tačnosti, komforu a i cene karata postajale su pristupačnije. „Najgušću“ mrežu pruga imale su Belgija i Nemačka i to je bio jedan od razloga što su organizovali su najveće izložbe. Iz tog perioda izložbu na Sajmu u Antverpenu pominju kao dobro poznatu zbog uslova gde je bilo „izloženo 400 pasa uz dovoljan broj prostranih ringova i gde se niko nije bunio zbog psećeg laveža“, kako su pričali posetioci.

Sudije su se, neki tvrde, lukavo rukovodile lokalno prihvaćenim standardima. U tom periodu nastaje najambicioznija knjiga o rasama pasa tog doba. Grof Henry van Bylandt, Holanđanin poreklom a žitelj Belgije, kao stručnjak sa istančanim razumevanjem za rase pasa i međunarodni sudija, napisao je knjigu ”Standardna knjiga najpoznatijih rasa pasa”.


„Ujed se ne leči ubijanjem psa“. – Abraham Lincoln (12.2.1809 – 15.4.1865) pravnik, advokat, 16-ti predsednik Sjedinjenih Američkih Država.

Razvijanje građanske klase sa svim propratnim pojavama, uz veoma važne saobraćaj i trgovinu, utiče i na organizovanje trgovačkih skupova i stočnih sajmova. Dolazak stada i krda, a samim tim i pasa iz najrazličitijih i udaljenih krajeva na sajmove stoke, neminovno je vodio ka prikazivanju i pasa koji su sa područja ili podneblja stada. Tako je ispunjen osnovni uslov da određene rase postanu poznate i širem krugu ljudi, da se popularizuju i rasprostranjuju. Pojavljuju se prvo ljubitelji, a zatim i odgajivači pojedinih rasa koji se udružuju u klubove. Organizovanost je vodila u planski odgoj pasa, njihovu selekciju i stvaranje njihovih standarda. U stvaranju današnje kinologije veliku ulogu odigrala je mogućnost međusobnog komuniciranja nekada zatvorenih područja.
Prvi klubovi koji su okupljali ljubitelje i odgajivače pojedinih rasa nicali su jedan za drugim. U početku kao klubovi ljubitelja nacionalnih rasa pasa, a kasnije kao klubovi koji su se bavili svim rasama pasa. Dalji razvoj doveo je do nacionalnih unija klubova, a zatim i do prvih međunarodnih saveza. Kraj 19. veka poznat je i po zbližavanju u međunacionalnim odnosima, a kao produkt te politike javljaju se i prva kinološka organizovanja susednih zemalja.
Stalna izloženost stranim rasama podigla je nivo svesti o varijacijama u tipu i kvalitetu. Izložbe su imale potencijal da rafinišu tip, ali ta mogućnost je bila uslovljena i konceptom shvatanja šta tip treba da predstavlja. Potom su došle godine konfuzije oko rasa na evropskom kontinentu. Teritorije mnogih evropskih rasa prostirale su se preko državnih granica susednih zemalja. Višestruka imena i regionalni varijeteti u mnogim zemljama razvijali su se vekovima i sve razlike nisu mogle biti uzete u obzir prilikom standardizacije određene rase. Dešavalo se da usled nepostojanja opšte prihvaćenog stadnarda za neku rasu, jedan pas dobije različite rezultate na izložbama što je izazivalo veliko, a vrlo često i opravdano nezadovoljstvo. Sudije su se, neki tvrde, lukavo rukovodile lokalno prihvaćenim standardima. U tom periodu nastaje najambicioznija knjiga o rasama pasa tog doba. Grof Henry van Bylandt (1840-1943), Holanđanin poreklom a žitelj Belgije, kao stručnjak sa istančanim razumevanjem za rase pasa i međunarodni sudija napisao je knjigu ”Standardna knjiga najpoznatijih rasa pasa”.  Objavio je prvi put 1894. godine, Kinološki savez Holadnije. Obrađivala je 100 standarda pasa sa preko 400 ilustracija.
Dalji razvoj industrije, ekonomije, trgovine, vodio je i razvoj kinoloških organizacija vodećih ekonomskih zemalja. One postaju sve moćnije i brojnije pa se javlja potreba da se stvori međunarodna organizacija koja bi omogućavala jedinstveno delovanje, ujednačavanje kriterijuma i međunacionalnu saradnju.
Brisel je 1896. godine bio domaćin Međunarodnom kinološkom kongresu. Najvažniji rezultat kongresa došao je 1911. godine kada su se savezi Belgije, Holandije, Nemačke, Austrije i Francuske, zemalja koje su u to vreme bile politički vrlo suprostavljene i ljuti neprijatelji, sastali i stvorili Međunarodnu kinološku federaciju (FCI-Federation Cynologique Internationale). Sledeće, 1912. godine, pridužuju im se Italija i Španija. Unificiranje pravila koja su imala za cilj olkašavanje odnosa među odgajivačima; recipročno priznavanje imena odgajivačnica među savezima; uspostavljanje sistema za cetralni registar imena odgajivačnica; međusobno priznavanje kazni i sankcija izrečenih u savezima; kriterijumi za međunarodne izložbe i radna prvenstva bili su prvi zadaci.
Prvim svetskim ratom Međunarodna kinološka federacija prestaje sa radom da bi inicijativa Belgijskog i Francuskog kinološkog saveza, rezultirala ponovnim oživljavanjem tek 1921. godine. Period između dva velika rata karakteriše spori oporavak, da bi odmah zatim ekonomska kriza, a zatim ratna pošast, ponovo uzeli svoj danak. Početak Drugog svetskog rata, Međunarodna kinološka federacija dočekala je sa 48 zemalja redovnih članica.
Drugi svetski rat ne prekida sasvim rad ove međunarodne organizacije, ali je broj zemalja redovnih članica bio više nego prepolovljen, tako da je Međunarodna kinološka federacija kraj rata (1949) dočekala sa 23 članice. Od 1950. godine do danas ovaj broj se stalno uvećava. Danas, na svoj 100-ti rođendan, Međunarodna kinološka federacija broji 86 zemalja članica, od čega su 61 redovne članice, 16 pridružne članice, a 9 ugovorni partneri.

Jugoslovenski kinološki savez imao je dva puta predsedničko mesto u Međunarodnoj kinološkoj federaciji. Dr Ivan Lovrenčić od 1939. do 1948. godine i Miloš Carević, ministar u Vladi Socijalističke Republike Srbije, od 1957. do 1958. godine.


”Za svog psa, čovek je Bog, i to je glavni razlog popularnosti psa”. – Aldous Leonard Huxley (26.7.1894.-22.11.1963.) engleski putopisac i esejista.

Međunarodnu kinološku federaciju (FCI) danas na njen 100-ti rođendan sačinjava 61 redovnih članova, 16 ugovornih članova i 09 pridružnih članova… Istorija našeg ”kučkarskog”, takođe jubilarnog (75 godina punopravnog članstva) bistvovanja u ovoj, slobodno možemo reći najpopularnijoj i najvećoj, kinološkoj organizaciji na svetu odvijala se uglavnom ovako:
Moderan, organizovan, kinološki rad kod nas je počeo je relativno kasno u odnosu na vodeće zapadnoevropske zemlje. ”Naš” tj., politički korektnim govorom, prostor jugoistočnog Balkana u vreme ”buđenja kinološkog proleća” bio je deo dve imperije Autstrougarske i Turske između kojih se nalazila Srbija. Pionirski koraci u organizovanju pravljeni su 1907. godine od strane slovenačkih lovaca koji su sa kinološkom sekcijom u okviru Lovačkog društva postali članovi Austrijskog kinološkog saveza. Zagrebačko lovačko društvo pak, priređuje 5. i 6. 9. 1906. godine Prvu opštu izložbu lovačkih pasa u Zagrebu u okviru državne privredne izložbe. Prvo takmičenje hrtova na tlu Vojvodine održano je 22. oktobra 1895. godine u Velikoj Kikindi na dan kada je osnovan i prvi kinološki savez ”po ugledu na Evropu”. U Srbiji su zabeleženi lovački poduhvati, gubernatora Beograda, Karl Aleksandra od Virtemberga, koji je okupljao lovce iz okoline Beograda i koji je cenio kvalitetne pse još 1719. godine. Kao posledica, dolaze lovačka udruženja kojih na početku 20-tog veka ima skoro 40.
Velika kriza, oslobodilački ratovi i Prvi svetski rat nisu ostavili mnogo prostora za ljubitelje pasa. Stari profesori govorili su da su, u teškoj situaciji u Srbiji, srce našeg ”kučkarskog” organizovanja, drugačije nego drugde, činili lovci, oficiri-lovci, žandarmi, izbeglo rusko plemstvo i inteligencija, francuski đaci posle Prvog rata, ”nova” beogradska inteligenicja a svi zajedno kao istinski zaljubljenici u pse. Nacionalno buđenje bilo je signal i za osamostaljivanjem klubova koji su bili pod okriljem velikog carstva.
Zatim se početkom dvadesetih godina organizuju klubovi ljubitelja pasa pojedinih rasa (1921. godine u Ljubljani – Klub ljubitelja ptičara; 1922. godine u Ljubljani – Klub ljubitelja sportskih pasa itd.) da bi se 1925. godine osnovao Jugoslovenski kinološki savez. Osnovali su ga: Klub ljubitelja ptičara (1921), Klub ljubitelja sportskih pasa (1922) i Klub ljubitelja barak pasa (1924), da bi im se tek kasnije priključili Klub ljubitelja sportskih pasa – Zagreb (1930) i Kenel klub Beograd (1931). Prvo sedište JKS-a bilo je u Ljubljani do 1953. godine, kada se seli u Beograd.
Uz značajni rad slovenačkih kinologa tadašnji Jugoslovenski kinološki savez bio je primljen kao pridružni član Međunarodne kinološke federacije već 25. februara 1929 (JKS je dogovor sa FCI-em potvrdio na svojoj sednici 19. juna 1929). Svoje punopravno članstvo JKS ostvarjuje u FCI, 2. aprila 1936. godine.  Pred Drugi svetski rat, 1939. godine, FCI broji 48 članova a predsednik JKS-a, dr. Ivan Lovrenčić, izabran je potpredsednika. Tadašnji Statut FCI sadržao je odredbu da je potpredsednik sledeće godine predsednik a kako je FCI prestao sa radom 1940. godine, tako je i dr. Ivan Lovrenčić vršio dužnost predsednika sve do, prve posleratne skupštine FCI, održane na Bledu 1948 godine, kada je FCI nastavio sa radom.
Drugi svetski rat parališe rad svih kinoloških organizacija. Na inicijativu Kinološkog saveza Slovenije, 1946. godine, ponovo se aktiviraju kinolozi i obnavlja se organizovano bavljenje kinologijom.
Kinolozi Srbije i tadašnje Jugoslavije dobijaju svog prvog odnosno drugog Predsednika Međunarodne kinološke federacije na Skupštini FCI u Briselu, 15. jun 1957. godine. Advokat, Miloš Carević, član Glavnog odbora Jugoslovenske demokratske stranke, diplomata u FNRJ, ministar u Vladi SR Srbije, istaknuti funkcioner u lovačkoj organizaciji Jugoslavije i veliki pobornik afirmacije Jugoslavije u kinološkom svetu bio je predsedavajući do 1958. godine.
Danas, Kinološki savez Srbije, na 100-tu godišnjicu postojanja Međunarodne kinološke fideracije, u njenim stručnim telima predstavljaju: dr. Milivoje Urošević, delegat u stručnoj komisiji za goniče, Duško Šormaz, delegat u stručnoj komisiji za engleske ptičare, Zoran Marković, delegat u stručnoj komisiji za kontintentalne pitčare i Nenad Milojević, delegat u stručnoj komisiji za rad školovnih-službenih pasa.
Verujem duboko da će psi biti pored nas (koji ih volimo i poštujemo) dokle god  bude i ljudi na ovoj planeti. Uz zahvalnost svim kinološkim posvećenicima koji su danas istorija koju slavimo, svesni da nas sadašnjost obavezuje pred činjenicom da smo sutra istorija kojom bi neko trebalo takođe da se diči i ponosi. Zato se potrudimo da je očuvamo.

 

autori  

Часопис: Печат - лист слободне Србије


Издавач: Наш печат а.д.


ISSN 1820-712Х


Рубрика: Сапутници


Аутори: Др Ненад Милојевић и Татјана Поповић

Belgijski ovčar-Malinoa

Malinora odlicno leglo  Vakcinisani, revakcinisani, očišćeni od parazita! Dostava svuda! Štenci su starosti od 1 do 3-4 meseca. Kupovina moguća sa i

VIŠE
Vrste agresivnosti

Vrste agresivnosti

SUŽIVOT Ijudi i pasa vekovima je obeležen nerazumevanjem i problemima - prvi i osnovni predstavljaju žalbe na agresivne napade pasa na Ijude ili na druge pse.Napade na...

VIŠE
Međusobna netrepeljivost

Međusobna netrepeljivost

Da li treba rizikovati i dozvoliti da se psi približe jedan drugom pri slučajnom susretu? Kao kad majka suviše pazi svoje dete i time mu oduzima deo samostalnosti i s...

VIŠE
Psi za početnike

Psi za početnike

Ako volite pse, zasigurno ste dosli na pravo mesto na Internetu! Bez obzira da li se spremate za kupovinu novog psa ili prosto zelite da bolje upoznate svog sadasnjeg cet...

VIŠE