DUGONOGI ATLETA
Izgled ibizkog hrta u potpunosti odgovara ovom veštom, brzom i energičnom lovcu, koji je izuzetno
izdržljiv, otporan i atletski građen. Upravo te radne osobine su omogućile rasi da se , od pradavnih
vrmena, održi gotovo nepromenjena do naših dana. Stanovnici Baleara su umeli da je poštuju i sačuvaju,
koristeći je pre svega za lov na zečeve, ali i na prepelice, divlje svinje i jelensku divljač – svestrana
upotrebljivost ovih pasa ušla je u legendu.
Svi koji su imali priliku da vide čopor ibizkih hrtova u akciji, slažu se da je u pitanju pravi spektatkl.
Način na koji trče, skaču, okružuju i “varaju divljač”, savršeno usklađeni, kao da u svakom trenutku znaju
tačno ko, šta i kako treba da radi,neodoljivo podseća na lovačke poduhvate divljih grabjivica. Međusobno
komuniciraju pokretima repa i glasom, pa po lovištu odjekuju različiti tonovi koji odaju stepen uzbuđenja
svake jedinke.
Ibizki hrt lovi zbog svog lovačkog nagona, odnosno za sebe, a ne za vlasnika. Osnovna dresura je
neophodna,. Osnovna dresura je neophodna da bi čovek moga da upotrebi prirodne skonosti psa u
svoju korist.Živahnost i nezavisnost kojom se rasa odlikuje ne treba tumačiti kao tvrdoglavost, pošto uz
pravilnu obuku ibizki hrt postaje veoma poslušan, veran i pouzdan pomoćnik prijatelj.
Premda se u Španiji prevenstveno koriste za lov, ovi psi su prilično popularni kao kućni mezimci u
zemljama gde je lov sa hrtovima zabranjen, što znači u najvećem delu Evrope - ima ih u Francuskoj,
Nemačkoj, Velikoj Britaniji, Rusiji, Finskoj i S.A.D. Nisu glasni, veoma su čisti i mirni i odlično se slažu
sa decom, ali su prema nepoznatima nepoverljivi i obaveštavaju vlasnika o svemu što im deluje sumnjivo.
Odgajivači i ljubitelji iz matične zemlje su ponosni na činjenicu da je ibizki hrt, za sada, jedina španska
rasa koja je predstavljena na čuvenom engleskom Crufts-u i američkoj izložbi u Westminsteru.
Dlaka ibizkog hrta može biti kratka (jaka, sjajna, ali ne i svilasta); oštra (gruba, gusta, nešto kraća na glavi
i ušima a duža na zadnjoj strani butina i donjoj linije repa, pri čemu je duga “brada” veoma poželjna)
i duga(nešto mekša, ne kraća od pet centimetara i izuzetno gusta u predelu glave). Iako je dugaodlaki
varijetet priznat, ovi psi se već duže vreme ne pojavljjuju na izložbama, niti se registruju u rodovnim
knjigama. Ljubitelji ibizkog hrta smatraju da je za dalji prosperitet rase neophodan ozbiljan rad Kluba
odgajivača i vlasnika, kao i specijalizovanih sudija, kako bi se kvalitet pasa podigao, a rasa još više
raširila i ponovo stekla staru slavu.