OGLASI Najnoviji

Intervjui

Intervju Stevan Doroslovački

Intervju Stevan Doroslovački

"...Čini se da su lovački psi retka kategorija pasa koja ima jasnu ulogu u relaciji sa čovekom. Saradnik u lovu. Za mnoge druge kategorije pasa to se ne može reċi. Odbačeni na ulicama, vezani lancima, zatvoreni u kavezima, pa čak i oni u foteljama…

"...Čini se da su lovački psi retka kategorija pasa koja ima jasnu ulogu u relaciji sa čovekom. Saradnik u lovu. Za mnoge druge kategorije pasa to se ne može reċi. Odbačeni na ulicama, vezani lancima, zatvoreni u kavezima, pa čak i oni u foteljama…Ko i kako brine o njihovim urođenim osobinama. Po rečima Stevana Doroslovačkog svaki vlasnik treba da razgraniči sta hoce od psa. Sport ili rekreaciju. Rekreacijom se moze baviti svako, a sport trazi rad, trening, odricanja…..

 uvod

           Lovačke priče, lovačka udruženja, knjige o lovstvu, lov…to je privilegija dobrih znalaca prirodnih životnih sadržaja. Lov je nezamisliv bez lovačkog psa. Lov u Srbiji, obuka lovačkih pasa, razna takmičenja sa njima, od lepote do lovačkih kupova, svestranih utamica u donośenju divljači bio je, i ostao, strast pasioniranih posveċenih ljudi koji su morali umeti da se druže i sinhronizuju sa urođenim osobinama i lovnim instinktima pasa.

            Čini se da su lovački psi retka kategorija pasa koja ima jasnu ulogu u relaciji sa čovekom. Saradnik u lovu. Za mnoge druge kategorije pasa to se ne može reċi. Odbačeni na ulicama, vezani lancima, zatvoreni u kavezima, pa čak i oni u foteljama…Ko i kako brine o njihovim urođenim osobinama.

            Po rečima Stevana Doroslovačkog svaki vlasnik treba da razgraniči sta hoce od psa. Sport ili rekreaciju. Rekreacijom se moze baviti svako, a sport trazi rad, trening, odricanja…

 profil

            Stevan Doroslovački, lovac od malih nogu, vrstan poznavalac I vlasnik lovačkih pasa koje obučava od detinjstva do danaśnjih dana, sudija za rad i sudija za oblik VII I VIII FCI grupe, vodič svojih pasa na preko 400 kinolośkih manifestacija, vlasnik odgajivačnice “Tisin Cvet” iz koje je izaśao veliki broj štenadi, odraslih i obučenih nemačkih kratkodlakih ptičara, labrador retrivera i zlatnih retrivera. Njegovi najčuveniji lovački psi su bili śampioni u radu i u lepoti, śto je bio svojevrstan raritet u to doba.

steva1steva2Foto: Zdravko Šċepanoviċ

            Čovek koji od kad zna za sebe zna za psa i za lov. Od malih nogu znao je śta hoċe, imao je viziju i cilj. Uporno je i dosledno bio posveċen svojim psima, radio i težio najboljem. Dan danas ne prestaje. Njegov sin Rajko dosledan je labrador retriverima, ċerka Ratka se vraċa svojoj detinjoj ljubavi zlatnim retriverima, a unuk Nastas ċe uskoro sa dedom u lov. Sve to ne bi bilo tako da njegova žena Branka nije uvek tu da umesi najbolje kifle na svetu, lovački gulaś, fazana… a bogami i da izvede psa na izložbu

            Stevan Doroslovački skoro pola veka zapisuje, piśe, objavljuje, otvara svoja znanja i viđenja svima onima koji su voljni da razumeju, da prihvate. Razgovaramo o njegovom bogatom iskustvu o radu sa psima, o tome sta je suśtina odnosa između čoveka i psa i kako se, śta se i da li se, neśto promenilo u tom odnosu za zadnjih pola veka

steva

 razgovor

            P. Preko pola veka sa lovačkim psima. Kako si zapravo počeo?

             O. Od kad znam za sebe znam za psa i za lov. Otac mi je bio lovac, kao dete sam uvek bio sa njim i sa dedom u prirodi. Na njivi, ataru,... Kad sam imao oko 8 godina stric je, sa vojne vežbe u Sloveniji, doneo nađeno izgubljeno prelepo śtene.

            Pas je vrlo rano pokazao izuzetne lovačke sposobnosti. Svraku, upucanu na vrhu visokog jablana, uhvatio je joś u letu. Dali smo mu ime Reks. Do tada kod nas niko nije video pravog rasnog psa, a Reks je bio prelepi ośtrodlaki nemački ptičar.

            Sa njim sam ulovio prvog zeca kad sam imao nepunih 9 godina. Puśka veċa od mene, pantalone spale, ja sa ulovljenim zecom i keriċ pored mene. Reks mi je bio straśno privržen, niko me nije smeo pipnuti. Bio je to jako dobar lovacki pas. I danas je retko videti takvog psa. Razboleo se, verovatno stenecak, oslabile su mu zadnje noge, i uginuo je kad sam imao 15-16 godina. To je bila velika tuga. Urezao mi se duboko u seċanje i dan danas kad zažmurim stvori mi se njegova slika. Mogao bi ga nacrtati.

             P. Kad si i zvanično postao lovac?

             O. Čim sam postao punoletan. Tada sam se i zaposlio i celu svoju śegrtsku platu od 5.000 dinara dao sam za jednu kerusu bez rodovnika. Lepo sam sa njom lovio sve do vojske, a po povratku, pred samu lovacku sezonu, kerusa je uginula.

            Onda sam nabavio kratkodlakog nemackog ptičara Bobija. Puno sam radio i vežbao sa njim, a celo selo je o njemu pricalo. Moja žena ga je izvela na izložbu u lepoti. Bio je lep, ali jedini pas u kategoriji. Sudija taman da upiśe odličnu ocenu kad... lośi zubi i ocena tri. Ubrzo se razboleo, dobio je śteneċak.Tada se baś nije znalo mnogo o tome. Veterinar ga je izlečio ali je problem ostao. Pas je poċeo da mrśavi i sledeċe sezone nije mogao da izdrži u lovu pa sam morao da ga nosm iz atara. Bilo je jasno da ga moramo odvesti u veterinarsku stanicu. Guśio sam se od suza, nisam mogao, odveo ga je moj brat. Tada su se psi uspavljivali sa puśkom. Pas je ležao mlitav i sklupčan ali kad je puśka repetirana ustao je ponosno i gledao u cev...

             P. Bio si mlad. Kako si podneo sve te gubitke?

             O. Teśko. Tada sam se veċ aktivno bavio sportom i bio u reprezentaciji Vojvodine, Srbije, Jugoslavije. U sportu moraś naučiti na gubitke, i moraś iċi dalje. Zarekao sam se da viśe nikada u životu neċu imati samo jednog psa. Uvek ċu ih imati vise pa jedno ako ode drugo ċe doċi. I dan danas imam lovačke pse. Ostao sam dosledan i nikada nisam posustajao.

            Uskoro sam kupio novog psa Bila sa kojim sam puno radio i to po knjigama, koje su tada bile vrlo oskudne. To je bio prosečan pas ali sam sa njim najvise u životu lovio. Kad sam ga prvii put odveo na izložbu u Sabac dobio je odliċnu ocenu i titulu prvaka Srbije ali, bio je jedini u kategoriji. Mojoj sreċi nije bilo kraja ali veċ na sledeċoj izlozbi, kada sam ga video medju ostalima psima, znao sam kakav je, dobio je četvorku. Počeli smo da se takmicimo na svim moguċim utakmicama i ispitima koje je polagao sa lakoċom. Zatim sam kupio joś jednu keruśu, pa joś jednu... sa njima sam imao sve moguce titule u eksterijeru i na utakmicama.

             P. Kupovao si pse. Kakav si osečaj imao kad si ti prodao obučenog psa.

             O. Jako teśko, ali posle očvrsneś. Jedino je važno da si siguran da ċe psu biti dobro. I pored toga je teśko. Tako sam Agu prodao nekim ljudima iz Peċi. Činilo se biċe dobro ali ubrzo su mi reklamirali da neċe da aportira. Vratim im novac i uzmem ga nazad. Počeo sam sa njim sistematski da radim, da lovim, povedem ga na jesenju izlozbu u Novi Sad i dobijem BOB. Imao je puno polozenih utakmica i titula u eksterijeru. Aga je bio prvi pas śampion i u lepoti i u radu.

            Tada su ljudi iz Peċi ponovo dolazili i tražili da ga vide i opet kupe. Moja žena – nije joj palo na pamet da im ga pokaže i rekla im je „i da date taj mercedes – ne može“. Kad neśto krene…ipak sam prodao Agu, za velike novce. Slučajno, od śale. Kad mi je neki čovek tražio da kupi Agu rekao sam mu da on nema te novce i lupio ogromnu cifru. Nisam ni verovao śta sam uradio, čovek je hladno prihvatio. Kuċi smo svi plakali, molili su me da to ne radim, ali, nisam imao kud, dao sam reč. Sreċom ubrzo sam se uverio da je pas lepo prihvatio novog vlasnika jer covek ga je jako lepo drzao.

             Potom sam uvezao iz Nemačke, od najpoznatijih nemackih priplodnjaka, dva mužjaka. Nutrija i Volka  nije imao jedan testis. Tu se nije moglo nista uraditi, vodio sam ga na Veterinarski Fakultet i reklamirao odgajivaču. Poslali su mi novu keruśu sa kojom sam se jako uspeśno takmicio…

            Nutri je bio jako uspeśan i poznat pas. Položio je 162 utakmice, imao je preko 70 titula u lepoti i radu i napario je 200 keruśa. On je bio moj drugi pas koji je bio śampion u radu i u eksterijeru. Uginuo je iznenada, najverovatnije se otrovao salmonelom. To je bila velika tuga.

            Posle sam nabavio Grafa. To je bio jedan od mojih najboljih lovackih pasa. Uhvati i nadje ranjenu lisicu. O njemu imam najlepsih prica, najlepsih dozivljaja. Bio je slabiji od Nutrija u eksterijeru, ali je bio bolji u radu. Stradao je jedne zime jureċi lisicu. Jedva sam ga naśao. Pregazio ga je auto na putu kad je izleteo za lisicom. Sahraniio sam ga, kao ostale, u ataru gde smo najviśe lovili.

             P. Spominjeś śteneċak, salmonelu i mnoge nepoznate faktore koji su ti odneli vredne pse. Nijednog nisi nikada zaboravio i posvetio si im priče koje nikoga ne mogu ostaviti ravnoduśnim. Šta se to danas promenilo na temu zdravlja pasa?

             O. Danas svugde imaś veterinarske službe, vakcine i razne dostupne lekove za održavanje zdravlja pasa. Imaś izbalansiranu hranu za njihov pravilan fizički razvoj. To je napredovalo. Sa druge strane promenio se odnos ljudi prema psima, a rad sa njima viśe nije na toj visini. Razvodnila su se takmičenja. I utakmice i izložbe u lepoti. Teśko se prepoznaje kvalitet.

             P. Šta se to promenilo na takmičenjima u radu, utakmicama?

             O. Promenio se nivo utakmica, ali ne na bolje. Sve utakmice pticara svele su se na dobro trčanje pasa. Imamo u prolece 60-70 utakmica bez vode i bez aporta, samo trčanje…

            Od 50-60 pasa polože samo 2-3. To nije to. Svestrane utakmice tipa D nisu se održavale zadnjih 15 godina. U loviśtu danas tesko možemo naċi dobro obučenog psa. Mislim da ih nema vise od 4-5 pasa koji bi mogli poloziti pravi ispit. Često ni vodiči ni sudije ne znaju kako treba da bude spremljen pas za svestrani rad. To je jako teśko, treba strpljenja, rada, znanja, vezbe, volje, nije laka pretraga polja, markiranje, pas treba da bude miran, da pronadje izgubljenu divljač u polju, u vodi...često moram da gazim po vodi, da plivam da bi pomognem psu. Tako ga navedem, naučim. Dobra veċina ne zna sta sve pas moze da uradi i sta treba da uradi.

            Ali, kvalitet pasa se poboljsao.

             P. U knjizi “100 godina lovstva u Bečeju” dokumentovani su mnogi takmičarski rezultati među kojima je ime Doroslovački stalno prisutno. Skoro da je čeśċe ime tvoga sina i njegovih uspeha sa labrador retriverom. Kakve se utakmice u radu organizuju danas za retrivere?

             O. Jedno vreme se pauziralo, uopśte nije bilo utakmica retrivera. U skorije vreme se počelo ponovo, ali to je sve nametnuto. U pitanju je ekspanzija rase, njih ima najvise na izlozbama, ali je jako nespretno da se njihov sampionat u lepoti uslovljava položenom utakmicom u radu. Radni i izlozbeni zlatni retriver – teśko, nema śanse da se zlatni retriver vodi u lov sa dlakom koju ima… To ne valja. Ili rad ili izlozbe. Tu bi trebalo podvuċi debelu crtu. Mislim da to sve utiče na pad kriterijuma sto se tice radnih osobina.

             P. Sve to zvuči logično. Zasto je to tako?

             O. Mislim da je svima jasno i odgajivacima, sudijama i takmicarima da je Srbija mala zemlja za ovoliki broj utakmica i izlozbi. Nekada je u Jugoslaviji bilo 5-6 međunarodnih izlozbi, desetak utakmica. Danas toliko ima u Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji… a u Srbiji pet puta viśe. Kakva je to CACIB titula koja se dobije na takmičenju gde nema ni deset pasa u rasi? Srozan nivo, titule su sasvim obezvredjene, a nekad su se jako pośtovale. Nigde u svetu nema toliko sampiona kao kod nas, a na naśim izložbama retke su ocene manje od petice. Psi iz Srbije nisu kvalifikovani i ne idu na takmičenja u izvorne zemlje. Retriveri u Englesku, pticari u Nemacku. Nijedna zemlja nema toliko sudija kao Srbija, a sudija se postaje lako. Sa 25-30 godina starosti sudija za sve rase. Gde to ima? Ja mladost cenim, pośtujem i pomažem ali… ja ne bi sudio rasu pasa gde u publici imam petoro ljudi koji o tome znaju bolje od mene. Imamo 4-5 sudija iz Vojvodine i desetak iz Srbije koji su stalno u ringovima. Dnevnice 5.000 dinara, veċe od doktorskih, to je lepo, ali retko zovemo sudije iz drugih zemalja. Mislim sudije iz temośnje  prve lige.

             P. Kakvo reśenje vidiś?

             O. Za povratak kvalitetu, umesto biznisa sa psima baviti se unapređenjem rasa. Za to treba dobar plan, sudijska organizacija, kompetentni klubovi, realan broj izložbi. To je jedina perspektiva za buducnost. Imamo jako malo klubova, a svugde u svetu oni su nosioci posla. Standarde za 400-500 različitih pasmina izradili su klubovi posveċeni toj rasi. Zarada ne sme biti osnovni motiv, ovako pare se slivaju, a o kvalitetu niko ne vodi racuna. Eto, ti si napravila klub, sajt kluba, organizovala si treninge za utakmice retrivera, sve… ali … trebalo je napraviti selekciju pasa po jasno postavljenim zdravstvenim i radnim kriterijumima. I? Koliko si imala pasa? Dva. Niko nije hteo, ili nije smeo. To je slika sadaśnjeg vremana.

             P. Kad sam kupila mog prvog psa Arisa rekao si mi „kako ga paziś tako ċe ti biti“. Gde je granica emocije i razuma? Kad iskrsne problem zdravlja, genetike ili nepravilne obuke sa psom savest nas uvek pita da li smo sve učinili za psa. Kako si to prevaziśao?

             O. Bio sam dosledan svojoj ideji, a tu nema mnogo mesta za emocije. One su tu, daju ti snagu, motiv ali moraś iċi dalje. Moraś učiti, raditi. Težio sam rezultatu i cilju. Svako mora da ima jasnu vizuju u glavi śta hoċe od psa. I tako da radi.

             P. Bio si aktivni sportista, kajakaś. Kakva je veza između sporta kojim si se ti lično bavio i sporta u koji si uveo svoje pse?

             O. To je isto. Doslednost, strpljenje, rad, ljubav, posveċenost. Porazi ne postoje. Iz svakog negativnog rezultata samo naučiś kako treba da ideś dalje. Bavio sam se sportom, bio vrhunski sportista, isto tako sam radio i sa psima. Iz ljubavi.

             P. U kajakaśkom i u kinolośkom sportu imao si sjajne rezultate, a u obe sportske sfere bio u reprezentaciji Jugoslavije. Koji ti je uspeh u tim takmičenjima najdraži?

             O. Kad je moj pas Aga doneo presudni poen reprezentaciji Jugoslavije na prvenstvu sveta u Nemačkoj. Postali smo ekipni svetski prvaci... bio je to dobar pas, poslusan… doneo je presudni poen. Radio je sjajno u vodi i dobio maksimalan broj poena, kao od śale.

             P. Vrlo precizno pamtiś sve detalje. Ipak je to dug period i puno pasa.

             O. Beležio sam, zapisivao, dok je to vredelo. Danas kako se radi ne vredi vise beleziti. Ja ne zivim od pasa. Bavim se njima, lovim, obučavam ih. Sad obučavam i druge pse i sagledavam prve rezultate tog rada. Zavrśavam i knjigu o lovačkim psima.

              P. Suđenje?

          O. Licno imam svoj nivo, sudim po znaju i ubeđenju i ne crvenim ni pred kim. Ali ne sudim često. Suđenja su vise tajna nego javna, ja necu dogovore, sudim tako da ce dobiti titulu onaj za koga mislim da je zasluzio. Pa da mi je i brat rodjeni.

 DrSciSvetlanaAndric, WDPA reporter for MyDog Magazine October2010© All rights reserved     preuzeto sa sajta http://www.sanitacteamday.com

Labrador retriver

Labrador retriver u svim bojama za prodaju vise legala.

VIŠE
Patuljasti pinč

Patuljasti pinč

Ljubav, želja, praksa, stručnost i inat doveli su do vrhunskih uspeha dobermane i patuljaste pinčeve Radeta Vesića, vlasnika odgavajčnice "Masterhof" iz Mladenovca. ...

VIŠE
Nemački ovčar-intervju

Nemački ovčar-intervju

Tajne odgajanja jedne od najpopularnijih rasa pasa kod nas - nemačkih ovčara otkriva Slobodan Vučelić Đeda iz Kragujevca, dobro poznat, kao uspešan izlagač i odgaj...

VIŠE
Dogo argentino

Dogo argentino

Pravi argentinac je moćan sportista vulkanske snage i čeličnog zdravlja, sposoban da kontroliše ogromne prostore. Hrabar je i srčan, pri tom izuzetno stabilan....

VIŠE